Još uvijek mogu

kistom svoje duše

sivo platno

nadolazećih trenutnosti

obojati žutim,

i zagrliti ranu jesen života

koja se smiješi 

iz prikrajka.

Dijete u meni

vječno je

kao i Stvoritelj

koji me drži

u kolijevci svoga Srca..

Ja slikam žuto.

ali i stvaram zvijezde

kada noć proguta zadnji tračak svjetla

i korak zastane..

Okna i prozore  svoje

bojam plavo

ne bi li  se sunce moglo sakriti

kada oblaci postanu preteški

i prijeteći

za njegov sjaj..

Moju ružu

magle miluju

a ona je opet rascvjetana

iako kažu

da je vrijeme

da sklopi svoje latice

i preda se zemlji

i vremenu..

Moja brižnost

zagrlila je bezbrižnost

i smjenjuju se

kad se jedna umori.

Obje su moja djeca

i ja ih pratim

putem

kojeg nitko ne može proći

mojim koracima..

>