Hinduistička mitologija razvija temu božanske igre na nivou bajke, obuhvaćajući ne samo tako velike koncepte kao vrijeme i prostor, već i najnepomirljivije krajnosti zadovoljstva i bola, vrline i poroka.
Najunutarnjije Sepstvo sveca i mudraca nije ništa više prikriveni Bog nego što je to najunutarnjije Sepstvo jednog razvratnika, kukavice, luđaka, čak sâmih demona. Suprotnosti (dvandva) svjetlosti i mraka, dobra i zla, zadovoljstva u bola, osnovni su elementi igre jer, iako se Bog izjednačava s Istinom (sat), Sviješću (chit), i Blaženstvom (ananda), tamna strana života sastavni je dio igre, kao što svaka drama mora imati svog nevaljalca da poremeti status quo, i kao što se karte moraju pomiješati, dovesti u nered, da bi došlo do razvoja koji će nešto značiti za igru.
Za hinduističku misao ne postoji Problem Zla. Konvencionalni, relativni svijet je neophodno svijet suprotnosti. Svjetlost se ne dâ zamisliti bez mraka; red je besmislen bez nereda; i, slično, gore bez dolje, zvuk bez tišine, zadovoljstvo bez bola.
Po riječima Anande Kumarasvamija:
Za svakoga tko smatra da je "Bog stvorio svijet", pitanje, zašto je dozvolio postojanje la u njemu, ili onog Jednog Zla u kom je sveukupno zlo personificirano, mora da je potpuno besmisleno; čovjek bi mogao pitati, isto tako, zašto nije stvorio svijet bez dimenzija, ili bez vremenskog slijeda.
Prema mitu, božanska igra traje tijekom beskrajnih ciklusa vremena, mjereno u jedinicama kalpi (jedna kalpa je 4.320,000.000 godina). Po ljudskim mjerilima takva zamisao je užasno monotona, jer se odvija besciljno zauvijek. Ali je s božanskog stanovišta ona puna opčinjavajuće moći koju imaju stalno iste dječje igre, koje traju do u beskraj jer je vrijeme zaboravljeno i svelo se na jedan jedini čudesan tren.
Spomenuti mit nije izraz formalne filozofije, već jednog iskustva ili stanja svijesti koji se naziva mokša, ili "oslobođenje". U cijelosti, obazrivije je reći daje indijska filozofija prvenstveno to iskustvo; ona je tek na drugom mjestu sistem ideja koji pokušava protumačiti to iskustvo konvencionalnim jezikom. U korijenu, stoga ta filozofija postaje shvatljiva samo kroz to iskustvo, koje se sastoji od istog tipa nekonvencionalnog znanja koje nalazimo u taoizmu.
Ono se još naziva atma –jnana (atma-džnana - samopoznavanje/samospoznaja), ili atma – bodha (samoprobuđenost), jer se može smatrati otkrićem koje govori o tome tko ili što ja jesam, onda kada se više ne identificiram niti s jednom ulogom ili konvencionalnom definicijom ličnosti. Indijska filozofija opisuje sadržaj ovog otkrovenja samo u mitološkim terminima, koristeći frazu "Ja sam Braman" (aham brahman), ili "To si ti" (tat tvam asi), da bi ukazala na to da je samospoznaja otkriće nečijeg iskonskog identiteta s Bogom.
Ovim se ne podrazumijeva ono što se u hebrejsko-kršćanskom kontekstu misli kad se kaže da netko "tvrdi da je Bog", jer tamo je jezik mita obično pobrkan s faktografskim, tako da nema jasne razlike između Boga opisanog terminima konvencionalne misli i Boga kakav jeste u stvarnosti.
Jedan Hindus neće reći "Ja sam Brahman" podrazumijevajući time da je on osobno odgovoran za cijeli univerzum i obaviješten o svakom detalju u njemu. S jedne strane, on ne govori o identitetu s Bogom na nivou svoje površne ličnosti; s druge, njegov "Bog" – Brahman – nema vlast nad cijelim univerzumom na "osobni" način. On ne zna niti djeluje na način ličnosti, pošto univerzum ne poznaje putem termina konvencionalnih činjenica niti djeluje namjerno, promišljeno, ili voljno. Može biti od značaja da riječ "Brahman" ima korijen u brih, "uzgajati", jer je njegovo djelovanje kreativno, kao i ono Taoa, spontano, što odgovara rastu, za razliku od predumišljaja, što odgovara činjenju. Nadalje, iako se za Brahmana kaže da "zna" sebe, ovo poznavanje nije stvar informacije, znanja kakvog imamo o objektima kao različitim od subjekata.
Po Šankarinim riječima:
Ipak je on Saznavalac, a Saznavalac može znati druge stvari, ali ne može On biti objekt Njegovog saznavanja, na isti način kao što vatra može sagorjeti druge stvari ali ne i samu sebe.