Opasnost nauke je uvijek, pri krajnjoj specijalizaciji, tako da se može pokazati nesposobnom da vidi šumu od drveća. Ali problem koji se javlja, kad hoćemo dobiti predstavu o misli u Indiji Budinog vremena, šest vjekova prije Krista, neće riješiti problem u segmentiranju – koliko god to bilo potrebno. Postoje, svakako, dovoljno podataka koji govore o veličini i divnim složenim oblicima upanišadskog hinduizma, ako ne zabijemo nos u knjigu koju čitamo.

Velika mitološka tema atma-yajna  -  čin "samopožrtvovanja" kojim Bog rađa svijet putem kojeg se čovjek, prateći božanski plan, ponovno spaja s Bogom – leži u osnovi života i misli Indije od najranijih vremena. Čin kojim se svijet stvara isti je onaj čin kojim se on okončava – napuštanje života – kao da je cijeli univerzum proces, jedan tip igre u kojoj treba dodati loptu dalje čim se primi. Tako da je osnovni mit hinduizma onaj o svijetu gdje se Bog igra skrivača sam sa sobom. Kao Prađapati , Višnu ili Brahma, Gospod pod raznim imenima stvara ovaj svijet činom razgradnje i samozaborava, čime Jedno postaje Mnoštvo, a jedan jedini Glumac igra bezbroj uloga. Na kraju vraća se sebi samo da bi igru započeo iznova – Jedno umire da bi postalo Mnoštvo, a Mnoštvo umire da bi postalo Jedno.

 

 

(Rigveda – Puruša je "Osoba", prvobitna svijest iz svijeta)

Tisuću glava imao je Puruša, tisuću očiju, tisuću nogu.

Sa svih strana prožimajući zemlju ispunjava prostor.

Ovaj Puruša je sve što ikad bijaše i sve što će biti;

Gospod besmrtnosti koji raste sve veći,

Tako moćan u svojoj velićini; da al' veći je Puruša.

Sva bića su četvrtina njega, tri četvrtine

besmrtnog života na nebesima.

Kada su bogovi pripremili žrtvu s Purušom kao ponudom,

Njeno ulje bilo je proljeće, sveti dar jesen; ljeto je bilo drvo.

Od te velike opće žrtve sakupljen je loj što kapaše.

On je stvorio stvorenja u zraku, životinje i divlje i pitome...

Kada su razdijelili Purušu, koliko dijelova dobiše?

Kako mu nazivaju usta, ruke? Kako nazivaju bedra i stopala?

Bramanska (kasta) bila su usta, od obje ruke Rađania (kasta Kšatrija)

je napravljena.

Bedra mu postadoše Vaišja, od stopala stvori se Šudra.

Mjesec se rodi iz njegovog uma, iz očiju rodi se Sunce;

Indra i Agni rodiše se iz usta, a Vaju iz daha.

Iz njegovog pupka dođe zrak; nebesa se oblikovaše

iz njegove glave;

Zemlja iz stopala, a iz ušiju oblasti. Tako stvoriše svijet.

 

Tisuću glava, očiju i nogu Purušinih,  dijelovi su čovjeka i drugih bića, jer osnovno u tome je da Ono koje potpuno zna svaku jedinku jest Bog sâm, atman, ili Sepstvo svijeta. Svaki žiot dio je, ili uloga u kojoj je um Boga apsorbiran, nešto slično glumcu koji se uvlači u biće Hamleta i zaboravlja da je u stvarnom životu Marko ili Janko. Činom samoodricanja Bog postaje sva bića, dok u isto vrijeme ne prestaje da bude Bog.

(Iz Brhadaranyaka Upanišada).           

"Sva bića su četvrtina njega, tri četvrtine besmrtnog života na nebesima". Jer Bog je podijeljen u igri, samo prividno, ali ostaje nepodijeljen u stvarnosti. Tako da kad igri dođe kraj, individualizirana svijest se budi kao božanska.

U početku ovaj svijet bijaše Atman (Sepstvo), sâm, u obliku Puruše. Osvrčući se, ne vidje nikog do sebe. Prvo reče: "Ja jesam". Otuda riječ  "Ja". Tako čak i sad, kad se nekom obratite, prvo odgovori samo  "to sam ja", a onda kaže svoje ime.

(Iz Bhagavad-Gite)

Sa svih strana Ono ima ruke i noge;

Sa svih strana oči, glave i lica;

Sa svih strana ovog svijeta Ono čuje;

Sve stvari ono obuhvaća.

Važno je upamtiti da je ova slika svijeta Božje igre (lila) – mitološka. Ako bismo, već sada, htjeli da je prevedemo nekim filozofskim stavom, bio bi to grubi tip panteizma, s kojim se hinduistička filozofija, a pogrešno, brka.  Tako da se ideja – o tome da je svaki čovjek, svaka stvar, dio uloge koju Puruša igra u stanju samozaborava - ne smije brkati s logičkom ili naučnom prosudbom o činjenici. Oblik prosudbe je poetski, ne logički.

(Po riječima Mundaka Upanišade)

Istinski ovaj Atman – kako to pjesnici kažu  - putuje zemljom od jednog tijela do drugog.

Hinduistička filozofija nije pogriješila, zamišljajući da čovjek ne može donijeti neki informativni, faktografski i pozitivan sud o krajnjoj stvarnosti. Kao što ista Upanišada kaže:

Kad je znanje bez dualnosti, bez akcije, uzroka ili posljedice, neizgovorljivo, neusporedivo, neopisivo, što je to? To je nemoguće reći!

 Svako pozitivno tvrđenje o posljednjim stvarima mora se pretočiti u nagovještavajući oblik mita, poezije. Jer u domenu upravnog i pokaznog govora može se samo reći "Neti, neti" ("Ne, ne"), pošto ono što se može opisati i kategorizirati mora obavezno pripadati konvencionalnoj sferi.

nastavlja se...