Kada su se 1989 godine  hrvatski filozofi opraštali na Mirogojskom krematorijumu od pokojnoga Vanje Sutlića njegov zagrebački kolega Branko Despot oprostio se sa samo jednom recenicom: ‘’Hvala ti Vanja što si nas naučio filozofirati!’’. I mi sada 25  godina kasnije  čitajući Uvod u povijesno mišljenje vidimo što je  Despot naučio od svoga profesora jer na stranici 17 na primjer stoji zapisano:’’ Čitavo formalno, slobodno pravo ima jednu temeljnu kategoriju, a to je kategorija vlasništva . Onaj tko nema ništa, nije slobodan čovjek, on može posjedovati duh, kako je to u subjektivnom duhu utvrdila psihologija, ali u objektivnom svijetu, svijetu društva, države, zajednice, on nije ništa. Čovjek bez vlasništva, u strogom smislu riječi, nije čovjek’’

Pa ja nisam siguran da ovo mišljenje vrijedi podjednako za Hegela kao i za Sutlića. I ako je nama njihovim studentima išta bilo jasno u filozofiji onda jest istina  da novovjekovno mšljenje  koje otpočinje sa Descartesom ističe barem dva fundamentalna  načela , prvi da su svi ljudi jednaki samo što se razlikuju  po načinu na koji koriste  svoj razum i drugo da  čovejk u novom vremenu  nikako nije moguće odrediti privatnim vlasništvom. Ovaj drugi momenat kojim je otpočela Kantova era posebno je vidljiv kod Rusoa na primjer. Odatle interes Hegela da razmatra pitanja privatoga vlasništva ali sasvim drugačije od  stajališta njegovih interpreta koji su ga i ovom prilikom gurnuli u pravcu Hegelove desnice mada je Hegel posebno razmatrao ovu problematiku povezanu sa Platonovom filozofijom. I on kaže da je Platon vjerovao da je zabranjivanjem vlasništa, porodičnoga života, da je  ukidanjem slobodne volje  pri izboru staleža, da je dakle  svim tim  odredbama  iskorijenio  sve strasti, mržnju i sporove među ljudima. On je sa pravom uvidio da je propadanje  grčkoga života proizašlo  iz toga sto su  pojednici počeli da ističu svoje svrhe, svoje  sklonosti,svoje interese, interese koji su zagospodarili zajedničkim duhom. Odatle Hegel zaključuje: ‘’Pravednost međutim zahtijeva za pojednica isto tako njegovo pravo kao što ona zahtijeva uzvišenije riješenje  toga prava  i njegovu harmoniju sa onim što je opće.’’ (Povijest filozofije II, grčka filozofija).

Ono što stoji u suprotnosti  spram Platonova principa  jest princip svjesne slobodne volje pojedinaca koji je docnije naročito istakla francuska filozofija sa Rusoom i to na prvom mjestu da je nužna  slobodna volja  pojedinca  kao pojedinca, da je nužno njegovo slobodno izražavanje .

Nasuprot ovome  stoji ono  što je opće, što je zamišljeno  a ne mora biti upravitelj ili običaj  već postoji  kao zamisao  odnosno subjektivnost i pojedinačnost. ’’Ljudi su morali ono što je umno proizvesti iz sebe  sa svojim interesom.’’(ibid) onako kako se ono javlja  u stvarnosti  blagodareći  nevoljama, prilikama i povodima. Dakle država se ne definira niti ljudi u njoj privatnim vlansištvom nego slobodnom voljom , da čovjek ima slobodnu volju  jer sloboda predstavlja  ono  što je kvalitativno u čovjeku.

Odreći se svoje slobode   znači priznati da nisi čovjek. Ne biti slobodan znači odreći se  svih dužnosti  i svih prava. (Društveni ugovor). Zato je Hegel onda razmatrajući Schellingovu filozofiju došao do istine  da se ‘’ glavna odredba  cjelokupnog izvođenje države  sastoji u tome  da se sloboda pojedinca mora ograničiti  općom slobodom. Te se dvije slobode svagda uzajamno negiraju umjesto da se ‘’država shvati kao realiziranje slobode.’’ (ibid) To je dakle sva istina  spomenute problematike za razliku od Despotovih nebuloza od kojih se čovjeku diže kosa na glavi. Žali Bože tolikoga  Vanjinog truda.

Zlatan Gavrilović Kovač