Zastat ću na tren, pred krajobrazom zjene,

i pustiti dušu

da upije sve sadašnjosti

dodirnute prošlošću

i tek okrznute budućnošću..

Zapjevat ću pjesmu

i zasvirati pred kordonima tamnim

pjesmu vječnosti,

pjesmu o toplim krajevima nebeskog Srca

gdje sjene slave svoje susrete

sa vlastitim suncem u sebi..

Zastat ću na trenutak,

i zaboraviti na sve što pogled moj

odvlači od dubine,

zaboravit ću na trenutak

kako ću, gdje ću, s kim ću,

kakav je, kakvi smo,

ima li nade

ili nema..

Pretvorit ću se u kap rose

dotaknute suncem,

bez imalo žaljenja

što ću za tren

prestati i nestati..

Ja ću opet biti ja,

i nakon svih padova i uzdizanja

jednako ću sanjati odgledane ljepote..

Zastat ću,

tek da izvan svoje hvaljene čovječnosti

vidim sebe

zapisanu u partituri simfonije

koja je skladana

za cijeli univerzum istine,

a istina jest

da svi jednako rastemo

i dišemo

nitko manje voljen

niti više

pred pogledom

Koji Jest...

Zaustavit ću korak

i pustiti divljeg ata

da prođe kroz ogradu lažnih udobnosti

i sokolu koji nad sobom mrežu obzira ima

otvoriti dio neba..

Zastat ću,

i prekinuti lanac

baš-me-briga svijeta..

Možda će tek tada

sve tvrđave otvoriti vrata

i svi porušeni mostovi

izgraditi se opet..