Danas me jedan video dirnuo do dna duše..
Jučer drugi...
Mishka, pas koji je odlučio da bude zamjenski roditelj životinjama koje su ostale "siročići"..
Jučer, skromna žena u rezervatu pjeva iz srca uspavanke slonovima, gledajući u njima bića jednaka sebi i voleći ih kao sebe..
Mishku ni u jednom trenutku nisam gledala kao čovjeka..Nego dušu koja je svjesno odabrala život za ljubav..
Žena u rezervatu možda nema škole.. Zna samo voljeti i gledati sva bića oko sebe jednakima kao ona..
Koliko puta me umorila ta uporna ljudska bahatost i uporno naglašavanje razlika, po sistemu, tko si ti, tko sam ja..
Ljudska obuzetost sitnim, tako nevažnim stvarima..
Uživanje u dokazivanju svoje veličine i naglašavanje tuđih odživljenih grešaka..
Samovolja i samodopadnost, dostizanje krajnjih vrhunaca uživanjem u tuđim nesrećama..
A gdje se tu sakrila uspavanka slonu, ili bar naziranje Mishkinog gledanja na smisao života?
Dok oko nas bjesne globalne zavjere, ratovi, ljudska destruktivnost i brutalnost, egomanije i samoživost, Mishka samo zna voljeti..
A slonić zaspati uspavan pjesmom ljubavi..
Koliko treba da se ljudi spoje sa sobom iznutra i progledaju do kraja??
Neću reći- puno..
Ali neću reći, niti malo..
Duše koje odžive darovane mogućnosti za ljubav, i propuste je, jednom će doći do cilja..
Možda ako dobiju Mishkine oči, i zapjevaju glasom skromne žene iz rezervata..
Ne znam..
Po ljudskim mjerilima, vrijeme će isteći..
Po onim Božanskim, vječnost čeka.