Ubrano cvijeće ljubavi,
u vazi
umire polako...
Ljubavi glasne,
ljubavi strasne,
napuhane,
razvikane
izgužvane i sagorene...
U meni,
ono malo, ono nježno,
ono živo,
skutreno drhti
i ne želi biti
glasno,
strasno,
izvikano
i napuhano...
To malo,
hranim pomalo
jer,
izgladnjeno
do smrti bi se prejelo
i...
gdje sam,
šta sam?
Neka na stolu
suho cvijeće
prašinu skuplja..
Maleni irisi
i žute perunike
u duši žive
i čekaju vrtlara,
da ih ubere,
za maleni vjenčić oko vrata
za čudesno srce
od zlata...
(napisano 2008 god.)
bglavac
edin.kecanovic
