svatko ponekad plače.... i svatko u sebi nosi neke još nezacijeljene rane. neke su otvorene i zarastaju vrlo lako.... neke su ipak zaštićene, skrivene i dugo tako stoje, a uopće ne bole.... sve dok se nekim događajem opet ne rastvore....
izdaja, gubitak povjerenja, napuštenost, odvajanje.... ostavljaju najdublje rane. to su one što se probude i krvare svaki put u novoj situaciji koja je osjećajno nalik....
tada se čovjek može praviti kao da ništa nije, pokušati pobjeći, skloniti se....
ili dopustiti da se otkriju i tek onda doista nestanu, rane.
neki toliko rado čuvaju i kriju svoju nezacijeljenost.... iz nje valjda crpe energiju za ranjavanje i drugih..... ne samo sebe.
bglavac
edin.kecanovic
