Između ranjenog ozona

i malog, božjeg bozona

po zemlji,

moja duša hoda, diše,

rascvalo cvijeće miriše,

pa se zaustavi,

stisne,

oči sklopi,

i tiho, tiho

do neviđenih sazviježđa

vrisne,

iz teškog tijela

se otisne,

posuđujući krila

pronađene ljepote,

i neizgubljene dobrote,

posuđujući ih od duše,

koja želi da diše,

i poleti,

i zamiriše...

Koračam,

egzistiram,

protiv svih zakona gravitacije

levitiram,

i smiješim se,

pogledima začuđenim...

Nisam ovdje,

mada me svuda ima...

Svuda sam,

kao vjetar,

oko svih obavijen,

ljubavlju protkan,

dahom božjim

satkan...

Sve dodirujem

i sve milujem

a sama

neuhvatljivo i čudnovato

samujem...