Kao da me nema

u ovom lakom ogrtaču postojanja

tijelo pritisnuto težinom istine

gravitacija riječi

izrečenih iz usana

koje nikad nisu dotaknule krila

moje duše

stisnute oči

i pogled

koji ne dozvoljava ulazak

u sveobuhvatnost mojih zjena...

Kao da nisam tu

za one

koji golubicu moga srca

žele oteti iz mojih ruku

i prodati

pred vratima hrama

ne bi li se svidjeli Bogu koji je hram

odavno napustio..

Kao da sam odavno napustila ovo konačište od zemlje i blata

  natopljeno mirisima tragača za zlatom

onom mrvom zlata

kojeg brižno čuvam

za meki dlan

i topao zagrljaj

nježan, kao otkinuto pero

iz anđelovog krila..

Kao da me nema

za sve te pokušaje

učiniti me onakvom

kakva nisam..

Kao da me nema,

a ipak koračam

pognuta od bremena ljubavi

bosa

po kamenitom tlu stvarnosti

koja nikako da me dozove

mojim imenom...