opet sam zatekla sebe kako tražim pojam za ono što nema ni jezik ni ime.... razmišljam kroz maglu, u pokušaju oblikovanja neobuhvatnosti u riječi....
ima jedan prostor bez dna u koji možeš ubaciti sve izraze, sve oblike, sve osjećaje.... i gledati kako sve nestaje.... otpada nepovratno kao propadanje neplodna sjemena.... ovdje potonut će sve. i plač i smijeh. samo tako....
pitam se što ja hoću.... da li mi je uopće stalo? dotaknuti nemoguće? otkriti uzrok ničega? da zovem glasnije? da vičem? da se bacim u ludilo čekanja? u beznadnost tišine? jer vjerujem da tu negdje mogu napipati razlog?
tu negdje gdje se osjećaji nakon nestajanja gomilaju i onda ne znaju drugačije nego postati vidljive.... jasne i bistre.... žive forme.
ne.... ne ide to tako.... ako želim shvatiti ništa, trebam shvatiti ništa.
ne sebe.
prihvatiti da i ono bezglasno, prazno.... ispunjeno je.... puno sadržaja pretvorenog u prostor beskrajan bez riječi bez oblika....
znati da mogu baciti se tamo.... otopiti se, nestati.... bez odjeka.
probuditi se iz otimanja i odgovoriti sebi sasvim jasno;
nemam pojma akasha, uzmi svoje i nosi....
upravo sam ustala sa zubarskog stolica, ček samo tren da se odmantam....
ispolirala mi je zube i smijem se ko veselo majmunče na putu prema onima koji čekaju da poslušam im glas, da i s njima se nasmijem, da suosjećam kad krenu suze.... da uključim redom sve aparate.... da čitam pisma i pjesme.... i dostupna budem za sve što će jednom u tebi potonuti, postati ništa.... ali zasada.... sve ovo danas.... danas je sve.
bglavac
edin.kecanovic
