Plavetnilo noćnog neba miluje umorne oči. Daleke zvijezde sjaje poput krijesnica u zelenom polju. Razbacani bijeli oblaćići stvorili su umilnu koprenu. Izazovno lelulaju između zvijezda u  zagrljaju mjesećevog sjaja. Zvijezda padalica ostavlja svoj trag. Nakratko. Brzo nestaje baš kao i život.

Kako na nebu tako i na zemlji....

.... Prije svitanja rosa grli polja. Omaglica se diže iz rijeka i vlažne trave. A na morskoj pućini daleki svjetionik šalje zadnji odsjaj noćnog svjetla poput noćnih zvijezda pokazujući put putnicima i nemirnim srcima. Nakon spokoja noći budi se zora. Zvijezda Danica sjaji i veže nebo i zemlju u nevidljivu očima,  neraskidivu cjelinu.

Sve je skladno, sve je divno samo ako tako želimo misliti i vidjeti.

... Ipak  mi ljudi ...dali smo zaboravili gledati, osjećati? Dali smo stvarno izgubili vrijednosti darovane nam od prirode, ili smo sve zamjenili nekim lošim vrijednostima koje nam se čine važnijima, naprednijima, pa nas nose daleko od nas samih?

Kako smo došli tako ćemo i otići poput zvijezde padalice. Trag za nama ostat će kratko. Dok smo ovdje utonimo u  ljepote koje nam se nude i ne trudimo se ostaviti vidljiv trag jer on je nebitan jer je vječan. No svatko doživljava svoje ljepote, al prirodne su najljepše ..... Opet na kraju ipak se vratimo izvoru. Nažalost -manje više - dok smo ovdje vidimo sve a najljepše previdimo. Otiđemo, al ostanemo i na nebu i na zemlji. Možda tada jasnije vidimo sve.