Dok vučem arku
upregnuta konopima
obasuta podsmjehom onih
koji dostatnost veličaju
i šire granice svoje veličine
zadovoljni sredinom
kažu,
zlatnom
ja arku ostavljam na suhoj zemlji
i ronim
kroz dubine neba
dozivajući blagu rosu
ljubavnu
Onoga koji čeka
trenutak
moje tišine..
I pokazujem svima
tamo negdje
gdje se možemo sastati
obnaženi od maski
čisti poput golubice
puštene iz nevine ruke anđela,
no,
dostatnost gura želje
u zapećak
bez imalo milosti..
Ja i dalje čekam susrete sa zagrljajem bez zadrške
i pogledom
koji pretače sunce
iz oka
u oko...
bglavac
irida
