U utorak, 13. svibnja, otvorena  je izložba Antonie Čačić u Galeriji Zvonimir u Zagrebu. Izložbu možete razgledati do 26. svibnja.

Iz predgovora izložbi: Pogled u zrcalo - Otisci II

Svakodnevno se otiskujemo u stvarnosnu zbilju i naša egzistencija jedna je od milijardi pojavnih slika koje čine postojanje naizgled uzročno-posljedičnog svijeta koji živimo, stvaramo i u kojem svakodnevno bivamo. Ostavljamo vidljive i nevidljive otiske koje zauvijek potire struja vremena na putu entropije, poput vjetra koji briše tragove na pijesku. Privremena trajnost naših otisaka ovisi o trajnosti materijala u kojem su otisnuti i o mjeri vremena: ljudskog ili božanskog.

Iako imamo nutarnju sliku o vlastitom psihičko-fizičkom izgledu doista je vidimo poput Narcisa u vodi, samo u zrcalu, fotografiji, filmu i slici, ako sublimiramo autoportretnu projekciju. I pred zrcalom i pred platnom ili papirom riječ je o subjektu koji se zrcali ili stvaralačkim procesom odražava vječnim upitom: "Tko si ti?"

Antonia Čačić stvara zrcalne ekspresije koje nisu mimetičke, već sublimirane, nejasne projekcije lica koje izgledaju poput psiholoških mrlja, poput nutarnje slike koja je otisnuta na papir, izgleda svojevrsna Veronikina rupca. Ekspresija gradacije žarkih boja koje svjetlosnom energijom obasjavaju promatrača i nejasnih i razvodnjenih formi, zapravo je, utisak dubokih i često mračnih ljudskih stanja duha i duše otisnute u prikaze, neodređenoga lica. Sve je neizvjesno i pitijski upitno. Izgledi se tek naslućuju u nekolicini varijacija koje razrađuju temu ljudskog ovala. Prisustvujemo igrama i izmjenama lica - čovjek ih može proizvesti 3000 - koje upućuju na delikatno i osjećajno bilo autorice, na njezino nutarnje lice. Jedno lice je praznina uokvirena kosom, jedno je poput mačke; drugo je poput mrtvačkog otiska u kojem se nazire lubanja; na jednom je naglašena zona očiju, a na drugom oči izviru iz ništavila glave...

Negdje osjećamo tugu i sjetu, negdje melankoliju, ali i ljudski krik proistekao i iz ništavila i očaja ljudske egzistencije nad stanjem svijeta i ljudske duše, kao i složene vlastitosti. Aluzivni obris i žarke boje izviru iz ravnomjerno obojene pozadine - energetsko-psihološke silnice koje nadiru prema promatraču bombardirajući njegovo osjetilo vida, utiskujući se u njegov mozak.

Antonia upija slike lica i vlastitoga lica, potom ih iznutra projicira na mediji koji isijava te projekcije ekspresijom prerađene slike. Sve je nejasno i složeno, ujedno nenametljivo i jako, aluzivno i fluidno, ali zasigurno upečatljivo. Kao da prisustvujemo imaginarnome bestijariju ljudskih lica u opsesivnim tragovima snage ljudskog lica, u kojem se utjelovljujemo, zrcalimo i vidimo, poput pogleda u zrcalu.

Željko Marciuš