volim već proživljene životne priče i one koje se upravo događaju. stvarne, neizmišljene. takve priče nikada ne zastaruju i uvijek su nezanemariv dio onoga što nas čini onakvima kakvi sada jesmo.... pažljivim pogledom na ono što je prošlo, svaki put ćemo naći poveznicu sa ovim što je i što mi jesmo sada.
prošlost se ne da izbrisati, a svaka uistinu proživljena priča ima svoje značenje i onda kad se zbog sadržaja crvenimo od srama, ili možda još i više baš zato, baš tada....
volim onaj osjećaj lagane opijenosti na kraju jednog običnog dana koji umara sadržajem i intenzitetom svega onog što je stalo u tih 17 sati budnosti. pozitivan umor koji se prelama u jednostavnu lakoću i opuštenost.
prošla je ponoć. ispraćam moje (naše) goste do parkirališta s druge strane ulice, grlimo se i oni odlaze, a ja ostajem sama pod sivim nebom, pred otvorenim vratima kuće na broju 23. još samo da operem suđe, čaše od vina.... iako on zna da sam bila, ipak sklanjam tragove da sam uopće bila tu, jer ne osjećam se ovdje više doma kao u onim godinama kad je govorio: ovo je tvoja kuća, naša kuća!
i bila je. jer bilo me je posvuda u njoj. i danas kad gledam, posvuda djela mojih ruku, drečavožuta komoda koju sam u paketima na zadnjem sjedištu dovezla iz ikee i sastavljala dok sam ga čekala da dođe s posla, slika koju sam okačila u dnevnoj sobi, ista koju imam i tamo gdje oficijelno stanujem i živim, ručnici, posteljina koje sam birala, suđe i kuhinjski stol i krevet i jastuci koji su morali biti baš takvi i takvi....
u ostavici su već godinama nevožene role, jedne 37 i jedne 44, moje i njegove....
iza kuće su još ona ista polja uljane repice i kukuruza i asfaltirani putevi između njih koji spajaju okolne gradiće, pa sve do terase kafića u susjednom gradu, gdje smo znali odmarati kotačiće, pili čaj, ja zeleni, on od jasmina.... smijali se, ljubili.... i jedva čekali da se opet vratimo doma, u kuću na broju 23 da se ljubimo bez publike, kuhamo i jedemo.... ponekad smo pozivali društvo, baš ovako kao ove večeri.... ovaj put tako ispalo bez njega. sastali smo se na prijedlog zajedničkih prijatelja. on se slaže jer kaže, nema razloga da se sve raspane samo zato što više nismo zajedno kao nekad. i onda u zadnji tren otkazuje jer ima neki hitan slučaj jer se radi o djetetu kolege koji je inače trebao biti dežuran tu noć.
čak onako nekako podmuklo sam odahnula jer će se sve održati u njegovoj odsutnosti. malo glupo, ali baš mi tako paše.... ne želim ga susresti, ne tako blisko ili ako već tako blisko onda ne pred publikom.... ipak telefoniramo svakih sat vremena. doći će čim prije bude mogao. i vrijeme tako uteče....
ispirem čaše od vina i padam u vrtlog mojih misli i trudim se i pazim, jako pazim da ne upadnem u dubine nekog prejakog sentimenta i melankolije.... možda čak i tuge. čak mi to i uspijeva. smješkam se u sebi i onako pomalo vrtim glavom.... kako je ludo i blesavo i svaštanešto sve to....
trebalo bi biti da je kasno, zbrkalo mi se vrijeme i doba, utorak je, a osjeća se kao jedna duga nedjelja....
vrata spavaće sobe su otvorena, na podu knjiga, Pamukov Muzej nevinosti. sigurno je pročitao.... on čita kao i ja, brzo, u dahu, u svrhu odmora takve neke stvari, jer premalo je vremena koje ostane za tako nešto.... kaže.... i kaže da se sporim čitanjem zakržljava i gubi sluh za ono što je doista ovdje. a ovdje je bitno i svoje, a ne tamo nečije i nekad. bez podcjenjivanja.... sve je to samo kao neka natuknica, ali ne i putokaz....
i evo me na tren u knjizi, pa mislim koji jadničak taj lik, koj paćenik.... taj Kemal, umire od čežnje za Fusun, ali iz udobnosti i kukavičluka i smotanosti uzima Sibel.... i što mu toliko znače te brojke i datum koji zapisuje kao bitan.... kao jako bitan.... gdje su svi ostali dani i sve brojne prilike?!....
„Bio je to najsretniji trenutak u mom životu, ali to nisam znao. Da sam znao, jesam li mogao sačuvati tu sreću, i bi li tada sve krenulo drugim tokom? Da, da sam znao da proživljavam najsretniji trenutak svoga života, ne bih tu sreću nipošto ispustio iz ruku. Taj neponovljivi, predivni trenutak, koji me cijeloga prožeo dubokim mirom, trajao je možda svega nekoliko sekunda, no činilo mi se da moja sreća traje satima i godinama. U jednome trenutku, bio je 12. svibnja 1975. godine, ponedjeljak, otprilike četvrt do tri, činilo nam se ne samo da smo oslobođeni krivnje, grijeha i kazne, nego i da su na Zemlji prestali vrijediti zakoni gravitacije i vremena.“ (Orhan Pamuk, Muzej nevinosti)
i onda primjećujem da sam i ja tako zapisala brojne dane, datume, bitne i nebitne, čak i vrijeme kakvo je bilo i mjesta i štošta....
kao da zaborav postoji uopće.... malo.... ma.... nikada.
ništa strašno, osim možda činjenice da sam mu dopustila da sve o meni zna, kada sam s kim bila i gdje. priče o mojim ljubavnicima, nerijetko u detalje....
detalji su zajebana stvar i još zajebanije nešto su osjećaji.... o kojima jedno pravo pravcato muško ne voli ni čuti.... on je volio znati uvijek i znati sve.
za očekivati je bilo da osudi, da predbaci,ili da podnese.... ništa od toga. on samo prihvaća....
da li prihvatiti znači, shvatiti bez osude.... ili jednostavno se ne truditi u shvaćanju, već samo zagrliti onoga koga voliš i dati sve najbolje od sebe, fokusiran samo na ono što je doista bitno....
na kraju sam samo jedna obična žena.... obična, iako nikad nisam živjela po očekivanjima kako bi po nečijim pravilima trebalo biti....
bez obzira na sve - žena.
bez obzira na sve - obična. ipak drago mi što on niti akceptira tu običnost kao činjenicu, niti piše hvalospjeve o nekoj posebnosti....
eto.... znala sam da postoji, da sigurno pored svega i svih kojih osuđuju, postoje i oni koji shvaćaju besmisao svake osude.... iako sam sumnjala da ću ikada nekog takvog doista i sresti. jer Isus je samo jedan.... i zašto bi mi mogli.... tako.... i uopće ikada susreli nekog takvog kakvi ni sami nismo u stanju biti.... bar ponekad?!
svidjelo mi se kad smo napravili nepisani ugovor da nećemo živjeti zajedno, ali da ćemo zajedno imati, da, imati, ovu kuću na broju 23.... za trenutke koje budemo htjeli provesti skupa.... iako nije bilo nijednog očiglednog razloga ni prepreke ni s jedne ni s druge strane da nam to bude jedino prebivalište i inače....
i prirodno.... kako to u životu biva, kad se blizinom stvori bliskost, kada iz bliskosti nastane povjerenje, iz tog povjerenja s vremenom su se trenuci pretvorili u sate, sati u dane.... ali mjesec i godina u komadu, ne.... mjesec, godina.... bilo je previše, preveliko za nas.... kad se sve zbroji, ispada puno i ispada dugo, ali sve u fragmentima, nikad u komadu, sve u neprekinutim prekidima od distance i bliskosti i one već spomenute slobode i vezanosti u jednom....
a i ugovori su bili drugačiji. u kontrastu sa svim onim što je još trebalo biti, u neskladu s onim što će se još dogoditi....
pišem mu poruku.... „sve je super. sigurno si gladan, ostavili smo ti nešto.... idem sada. čujemo se.... ljubim....“
još jednom provjeravam da li sam sve pospremila, pogasila sva svjetla, samo još na hodniku i mrkli je mrak.... u trenutku dok stavljam ključ u bravu izvana, zagledam u ružičastobijeli cvat magnolije....
ona stoji kao plastična i blista pod uličnim svjetlom.... i mislim.... evo, opet sam se zagledala.... to mi je mana, zagledam se u stvari, u biljke, u životinje, i u ljude najčešće.... a kad se tako zagledam, ponekad baš neugodno dugo, onda se pomalo izgubim i onda naviru sjećanja i nastaju priče....
i u tom trenutku i pored cvrkuta ptica (ovdje one po cijele noći pjevaju.... u čitavim mrklim tihim gustim noćima, pjevaju neprestano, neumorno....) i dalje uvjerena da sam sama začujem kako netko iza mene diše....
i onda na tren ne čujem ništa više, samo moje srce kako uplašeno lupa. da, uplašeno. ali samo na tren.
bglavac
edin.kecanovic
