«Očajno mi je potebna pomoć – ili ću poludjeti! Živimo u jednoj prostoriji, moja žena, moja djeca, tast i punica. Izgubili smo živce, vičemo i deremo se jedni na druge. Prostorija je pakao!»

«Obećavaš li da ćeš učiniti sve što ću ti reći?»

«Kunem se da ću sve učiniti!»

«Odlično. Koliko imate životinja?»

«Kravu, kozu i šest kokoši.!

«Smjesti ih sve u sobu s svma. Nakon tjedan dana dođi ponovno k meni.»

Učenik je bio užasnut. Ali obećao je da će poslušati! I uveo je životinje u kuću. Vratio se nakon tjedan dana, postao je čovjek koga svatko sažalijeva, i jadikovao je: Moji su živci uništeni. Balega! Smrad! Buka! Mi smo na rubu ludila!»

«Vrati se i izvedi životinje van», reče mu učitelj.

Čovjek je trčao kući. Vratio se sljedećeg dana, oči su mu sjale od radosti. «Kako je život sladak! Životinje su vani. Dom je raj – tako tih, čist i prostran!»

Anthony de Mello