Ostajemo ili odlazimo?

Zašto ostajemo a ne odlazimo? Zašto odlazimo a ne ostajemo?

Pade mi na pamet stih Alekse Šantića, koji se kod starijih generacija učio u školama:

Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Gledam svoj kipić Merlina, kojeg sam dobila, dok su još postojali kao nagrade..Bio je malo polomljen od transporta, ali sa ljubavlju sam ga zalijepila.

U jednoj ruci ima šešir u drugoj štap. Ćelava glava i dugačka brada..

Zašto ostajem?

Zašto neki od nas ne napuštaju ovaj hologramski svemir, iako znaju da se sve ovo može rastočiti i nestati u trenutku, nevezano uz one koji ga drže uključenim, recimo- dogodi se prekid svih komunikacija, nestane interneta, i tako dalje..

Nešto nas drži ovdje, što nam je svima zajedničko a to je:

Imamo što za reći, jer želimo reći.

Razdvajaju nas jedino teme o kojima govorimo.

A sve je potrebno i korisno.

Zato nas je Čarobnjak okupio. Uključio holodek, i prati, koliko ćemo se snaći u onome što smo si odredili za cilj.

Netko proziva.

Netko se osjeća prozvan.

Netko se dokazuje, jer se dalje ne može dokazivati.

Netko želi samo zagrljaje,i dodire i o tom svijetu govori.

Netko je razočaran, jer je profulao možda životne mogućnosti, pa ovdje gradi nešto novo..

Netko je usamljen pa ovdje nalazi lijek za svoju samoću..

Ne, da ne shvatite krivo, sve ovo izrečeno je pozitivno..

Dok imamo što za reći, izgrađujemo sebe makar se to sa strane gledajući činilo drugačije.

Ovo je naša škola, gdje jedni druge trebamo podupirati, makar neki bili loši učenici i izgubljeni slučajevi.

Zapravo, nema loših učenika i izgubljenih slučajeva. Postoji samo želja da se mijenjamo na bolje, i to mijenjanje se događa kroz potporu i prihvaćanje naših eventualnih promašaja..

O tim fazama promjene, mi govorimo neprestano..

I zato uvijek imamo što za reći..

Reakcije drugih su nam potpora ili zaustavljanje.. Zato možda ipak sve trebamo gledati blagonaklono, ma koliko nam se činilo da se kosi sa našim stavovima iznutra..

Netko je prgavac, duri se poput Gargamela, netko prostači, pa se drugi zgraža nad vokabularom koji mu je nepoznat.

Gargamel je možda duboko u duši ranjen, i svojom neprestanom ljutnjom sakriva svoje rane..

Ali on ne šuti.. I njegovo gunđanje je želja za promjenom..

Netko želi ostati u svom ružičastom okviru, makar oko njega sve crno životarilo..

I ta želja za ružičastim, možda krije prerano sazrelo dijete, koje ne želi odrasti do kraja, a život ga je prisilio na to..

Netko je razočaran što ništa nije promijenio, a ne shvaća da se upravo počeo mijenjati, jer ne šuti..

Netko nosi transparente na kojima piše da se uspio promijeniti, ali Merlin čeka konačni završni ispit: ignoriranje provokacija i dokazivanje bez puno riječi..

Ovdje smo ili prekidači ili okidači.

Takav je život.. Mikrokosmos kroz nas, kao preslika makrokosmosa izvan nas.

Prekidači smo, ako odustanemo od podrške i ugasimo svjetla.

Tada ugasimo i našu mogućnost promjene. Biramo mrak u kojem sporo i sa strahom koračamo, umjesto da grabimo naprijed.

Nekom smo okidač, ubacujemo sitnice, koje će nas, ili vratiti unazad, ili pomaći naprijed.

A ponekad nismo ni jedno ni drugo, nego samo duše, koje žele učiti, prihvaćajući čak i korak unazad, ili bauljanje u mraku, dok ponovo ne dođemo do svjetla..

Ovo je mjesto predivnih mogućnosti, mjesto gdje za pobjegulje nema slobodne klupe..

Ovo je zona izazova, jer ponekad zahtijeva i snagu da se sve što je potrebno odradi do kraja- i ostane u svojoj traci dok trčimo prema cilju.

A cilj je uvijek i uvijek, neko novo i obogaćeno naše Ja..

U dobroj namjeri sve ovo sam iznijela.

Da li sam prekidač ili okidač, ne znam.

Ali podrška želim biti uvijek, ako mogu biti..I tko je god prihvaća..