Danas sam  zatečena usred najdubljeg i najnemirnijeg oceana, koji se zove: stvarnost..

Čas sam svjetionik, kojeg zapljuskuje silina vala, čas barčica, koja se bori da ostane na površini..

Ne mogu težiti ka praznini, sada me samo vuče dubina..

Ali jednako tako, zatečena sam ljepotom jednostavnog cvijeta, kojeg ružom nazivaju, a koji me vuče u još veću dubinu..

 

I ona se stvarnošću naziva, ali ne doziva iskonski strah, kao ocean..

Danas sam se našla zatečena na pozornici smrti, koja je u knjizi života rješavala križaljku..

Tražila od mene riječi da popuni baš te praznine, koje me odvlače od dubine..

Nijemo sam šutila, jer nisam bila raspoložena ni za kakve razgovore, ni o prolaznosti, ni o vječnosti..

Željela sam uroniti u tišinu sa tobom, kao nekada, kada si me osjećala u tihim večerima, iako bijasmo daleko jedna od druge..

Ponekad mi to nedostaje..

Ta oaza, gdje mogu odmoriti srce od siline nadolazećeg života, koji mrvi nježno tkivo sna, svojom javom..

Znam da znaš..

I ja znam..

I osjećam, i osjećaš..

Nas, koje nismo ono što smo bili, i koje sada jesmo, upravo takve, kakve trebamo biti..<