ah.... Petruška....
ti slutiš.... obmanu.
kao da već unaprijed znaš o naoko odvojenim svjetovima što svjetuju jedni pored drugih još nespoznati....
i tek kada nehotice stope se u jedno pred tvojim unutarnjim očima,
pretvarajući očaranost u razočaranje ili bol u blagoslov,
ti iznova otkrivaš jasnoću u sebi.

ponekad je dovoljan samo jedan bistar pogled iza mekog baršuna skupocjene zavjese.... da spoznaš kako je ono što si već slutila sa druge strane zapravo siromašno, prazno i bešćutno....

prije no što te obuzme groznica fizičkog tijela, još dok samo osjećaš kako se hladnoća i tama pokušavaju probiti kroz tvoju blistavotoplu auru, istog trena, oslobađaš se i vraćaš nedodirljivosti svoje duše....
tada znaš.... slutila si i poslušala sebe....

ali ne uvijek i ne svaki put....

ponekad pustiš da te prožmu hladnoća i bol....
opet znaš.... slutila si i poslušala sebe....

Petruška.... ah....