Oni  nisu zaslužili

slušati naša gunđanja

o propalim, neispunjenim idejama,

o prošlim, tako sretnim generacijama,

o tome koliko treba krvi i znoja proliti

da bi se moglo kraljevstvo imati

a sebe izgubiti..

 

Nismo mi dostojni njihove suze

koju galama našeg jadanja nadjačava

Oni su heroji

koji su prošli sve ratove

koje mi tek prolazimo

a mi im svaki dan, malo, po malo

osmijeh krademo..

 

Oni su tek gosti za našim stolom

sišli sa neba

iza duge

iz plave dubine  beskraja anđeoskog,

a mi ih

okivamo

k sebi prisvajamo

njihovim dušama

želimo da upravljamo..

 

Oni  su tu

da svetost naše samilosti

prema svemu živom osjete

da tlo zemaljsko

našom ljubavlju posvete

oni su kristal, indigo odsjaja

naša djeca

koju tek trebamo upoznati

tek kroz njihovu radost

našu radost dozvati..

 

Oni su pjesma

koju ni jedan pjesnik

do kraja ne može ispjevati

blagost,

koju ni jedna ljudska nježnost

do kraja neće spoznati..

 

I kada šute

oni nam pogledom pričaju

koliko strpljivo

trebamo njihovu dušu čuvati

koliko beskrajno daleko

nas njihova krila

mogu ponijeti...