Einstein nam je, uzdigavši svoj um u multidimenzionalnost istinskog postojanja, poklonio mogućnost da se i mi, slijedeći njegove misli, uzdignemo u svoju multidimenzionalnost i služeći se svim dimenzijama svoga uma sudjelujemo u istinskom životu.

Od Einsteinovog otkrića da svijetlost, na svom dalekom putu do naših očiju pod utjecajem gravitacije, zakrivljuje prostor, prostor i vrijeme nisu više apsolutni, ne postoje odvojeno. Oni su sjedinjeni u dinamičku dimenziju našeg svjesnog postojanja. Do tog vremena su i veliki majstori slikarstva slijedili, u renesansi otkrivenu, perspektivu i njihova djela su nam dočaravala trodimenzionalnost našeg postojanja. Slike su predstavljale upravo ono što su ljudske oči vidjele.

Picasso je slijedeći Einsteinovo otkriće počeo crtati poliperspektivno i razvio novi stil u slikarstvu kubizam.

"Ja crtam svijet oko sebe onako kako ga vide moje unutarnje oči" rekao je veliki slikar u razgovoru s jednim žurnalistom.

Prema tome možemo zaključiti da je svijet koji nastaje u našim glavama doista multidimenzionalan. Mi ga samo trebamo naučiti spoznavati i misaono pretvarati u osjećanje svojih osjećaja.

Ne smijemo dozvoliti da nas novonastajuća tehnologija nadvlada, jer ulazeći u virtualni svijet interneta mi sudjelujemo u stvaranju jedne nove dimenzije komunikacije, jednim malim pokretom ruke, pritiskom na jedan gumb mi stvaramo novo prostor- vrijeme, dimenziju koja je u vremenu naših roditelja bila nezamisliva.

Svjesni doživljaj dinamičke, četvrte dimenzije, prostor- vrijeme, se neosjeća spontano, ali pokušajmo tu dimenziju osmisliti, spoznajući i opisujući njeno izrastanje iz nas samih. Mislim da je najednostavniji i najlakši put ka njenom osmišljavanju svijest o pokretu i da je to u isto vrijeme i početak puta ka ostvarenju našeg umijeća pokreta.

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima.

Pokret je najkompliciraniji oblik razmišljanja. Zamislimo neki jednostavni pokret tijela kao događaj koji želimo zapamtiti.
Početak pokreta je zamisao radnje koju želimo obaviti, naprimjer popiti prvu jutarnju kavu.

Ovako ja zamišljam jednostavni pokret.

Šalica je već puna i stoji na stolu ispred mene. Ja sjedim za stolom i da bih dosegnula do šalice ja makinalno postavljam moju zdjelicu na sjedne kosti i tako stabiliziram struk kralježnicu i rameni pojas. Oči pokazuju mojoj ruci put ka šalici, a pokret ruke polazi iz stabiliziranog ramenog zgloba prenosi se na ispružanje lakta i otvaranje šake. Moja šaka preuzima šalicu snagom iz dlana, a ne grčenjem prstiju. Rameni pojas je još uvijek stabiliziran, ali ne i ukočen. Zaustavljam pokret u trenutku doticanja šake i šalice.
Trenutak traje, treptaj oka u kojem se događa dodir, moj dlan i šalica se sljubljuju na mostu između moje želje i njenog ostvarenja. Kairos mi se smiješi i ja ruku ponovo podižem u samom ramenom zglobu, pri tome se ona savija u laktu, a šaka prinosi šalicu mojim ustima. Moj vrat je stabilan ali pokretan, glava pri tome izvodi maleni pokret u svom zglobu s atlasom, a donja čeljust se lagano spušta da bih se otvorila usta. Prošlost, moja želja za kavom i budućnost, njeno ispijanje su postali moje vrijeme proizašlo iz ritma i dinamike tog pokreta, koji je oblikovao prostor u kojem sam ja obavila željenu radnju.

Naša sposobnosti pokretanja u svakodnevici proizlazi iz ritma, dinamike i prostor- vremenske koordinacije vidljivih pokreta naših ruku i nogu uz pomoć besprijekornog djelovanja našeg središnjeg nervnog sustava to jest mozga i leđne moždine.
Naše tijelo je živuća materija puna energije koja svojim titrajima održava život u nama. Živeći život naše tijelo svojim ćelijama igra nijemo, za nas nečujno, kolo.

Naš mozak, dirigent i koreograf tog vječnog plesa, je građen od vječno titrajućih neuroćelija koje određuju ritam i dinamiku našega života.
Iz svake neuroćelije u mozgu se šire živčana vlakna na čijim završetcima se nalaze sklopke koje usmjeravaju titraje na druge ćelije. Zamislimo ta vlakna ka dirigentsku palicu u našoj glavi koja se pokreće potaknuta izazovima koji stižu u neuroćelije iz samoga tijela, te poticajima koji do njih stižu iz svijeta oko nas preko vanjskih osjetila ili je izazvan našim mislima. Što više poticaja stiže u njih, one svojim titrajima ostvaruju više međusobnih puteva kojima se povezuju. Tako se u našoj glavi širi mreža mogućnosti našeg svrsishodnog djelovanja.
Naša četverodimenzionalna, 4- D samomobilizacija proizlazi iz ritmično- dinamičke koordinacije pokreta. Potaknuta treperenjen neuroćelija i njihovih vlakana, iz mozga preko leđne moždine, ta energija  se širi našim tijelom slično tonovima neke melodije i potiče ćelije u cijelom tijelu na ples. Njeno djelovanje se poboljšava ponavljanjem nadolazećih poticaja u mozak. Što više podražaja ulazi u mozak, njegove ćelije titraju sve brže proizvodeći više energije koja se širi vlaknima. Taj rad rezultira nastajanjem novih nervnih puteva koji se spajaju sklopkama i većim umrežavanjem mozga, usavršavanjem njegove djelotvornosti i povećanjem naših sposobnosti.

Četvreodimenzionalnim, 4- D samopoimanjem tijela i pokreta te 4- D samomobilizacijom, svjesnim sudjelovanjem u pokretu mi svjesno utječemo na odluke mozga iz kojih proizlazi ritam koji se onda širi cijelim tijelom.

Ritam je načelo vremena, pa su koordinirani pokreti tijela dokaz dimenzije prostor-vrijeme koju svojim pokretima stvaramo i u kojoj trajemo, a ujedno dokazuju i povezanost desne i lijeve strane našega tijela, sjedinjenje rada polutki našega mozga.
Koordinirani rad svih naših tjelesnih struktura je od samog početka nastajanja vrste prisutan u nama, počevši od arhaičnih refleksa do evolucijom razvijenih mogućnosti homo sapiensa da se svjesno pokreće.

Naš hod je rezultat te prostor- vremenske koordiniranosti rada našega mozga, lijeva noga i desna ruka se uvijek pri koraku pokreću istovremeno.

Četverodimenzionalna, 4- D samomobilizacija, prostor- vremenska koordinacija pokreta, koje mi u svakodnevnom životu nismo svjesni, ostvaruje i usklađenost pokreta tijela s našim bioritmom, disanjem i otkucajima srca. Ta usklađenost se najbolje osjeća kod trčanja, plivanja ili plesanja, a najmanje pri navikom izvedenenim svakodnevnim pokretima.

Nažalost mi izvodimo svakodnevne pokrete obično zbog radnje koju obavljamo pa tako i bez svijesne spoznaje samog pokreta. To je često razlog da zaustavljamo disanje, gubimo ritam i dah, smanjujemo obim pokreta, a na taj način se smanjuje i broj poticaja koji stižu u mozak. Titranje neuroćelija jenjava, ona melodija koja poziva ćelije tijela na ples gubi snagu, a mi gubimo osjećaj za prostor- vremensku koordinaciju pokreta.

Spoznavši svoj ritam i koristeći se njim mi iz pokreta u pokret mi sudjelujemo u nastajanju naše dimenzije prostor- vrijeme.