59. DVIJE VJEČNOSTI

 

        Bio jedan dim koji je, dok se dizao uvis, mislio o sebi da je vječan.

        Vatra, koja ga je pošiljala uvis, i ona je mislila o sebi da je vječna.

        Vjetar, koji je raznio dim na sve strane, i on je mislio da je vječan.

        Pepeo, i on.

 

        Golemi prostor, golemo vrijeme, neumorno kretanje... zemlja, mjesec, sunce, svemir... svi su oni mislili to isto o sebi. Naposljetku, nije bilo nigdje ničega tko to isto o sebi nije mislio: da je vječan.

 

        Odakle im te misli, ako ne od vječnosti?

 

        Jer i prolaznici kroz vječnost zaraze se njom: postaju vječni prolaznici.

Spori, hitri, golemi, sićušni, svejedno. Moćni, nemoćni, svejedno. Budni, zaspali, svejedno. Rođeni, nerođeni, svejedno.

Prolazeći, oni svjedoče da vječnost može imati najprolaznija imena.

 

Imaj to na umu kad misliš bezlično, i živiš besciljno.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)