PROČITANO

1187

PUTA

OD 14.01.2018.

Sinestezija i ljubav

Nadareni sinesteitičari govore onako kako vide svojim unutarnjim očima: “San se hvata zelenih brda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih bregunica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane"

Anne Knorr-Kleine - Pastell (empfundene, assoziative Synästhesie)(nach "Klänge der Stille"H.W. Knorr - Hörbeispiel)

http://www.atelier-knorr-kleine.de/

Sinestezija: starogrčki, (syn) ujedinjene + (aesthesis) osjeti, "Ujedinjenje osjeta"

Sinestezija je neuropsihološki fenomen, pojavnost u djelovanju mozga koja se manifestira u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog uma nekih pojedinaca. Ta se čudesna igra odigrava u glavama odabranih i njihova osjetila se sjedinjuju u osjećaje o kojima oni mogu samo pričati.

Nepodraženo osjetilo primi podražaj upućen drugom osjetilu i protumači ga na sebi svojstven način. Sinestetičari npr. pri slušanju glazbe vide boje u različitim nijansama, pri gledanju boja doživljavaju uvijek istu melodiju u svim njenim tonovima, pri čitanju mirišu napisane rečenice ili kušaju izgovorene riječi.

Zanimljiv je i podatak da sinestezija ostaje prisutna i nakon što neko od osjetila više ne funkcionira. Sinestetičar koji oslijepi u kasnijoj dobi svejedno će vidjeti boje koje kod njega izazivaju riječi kao i prije nego što je izgubio vid.

Veliki broj sinestetičara se upravo zbog tih svojih posebnih doživljaja osjeta pronašlo u umjetničkom svijetu. Pisac Vladimir Nabokov je bio sinestetičar. On je svoja iskustva opisao u autobiografiji "Govori, sjećanje!", a poznato je da su istu pojavnost u djelovanju mozga imali i njegova majka i sin.

Navodno se Nabokov požalio majci prilikom igre s drvenim kockama na kojima su bila ispisana slova u bojama kako su pogrešno nacrtali slovo A crveno umjesto plavo. Nasreću, majka je i sama imala sinesteziju pa je odmah znala o čemu dječak govori.

Sinestezija je poznata u književnosti, kao stilska figura koja objedinjuje riječi koje izražavaju različite osjetilne doživljaje. Antun Gustav Matoš je u pripovijetki "Samotna noć" sinesteziju ovako predstavio:

"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"

Iako je sinestezija, kao pojavnost poznata stoljećima, tek su se u zadnje vrijeme pronašla mjesta u mozgu s kojima se ta pojavnost pokušava i znanstveno protumačiti.
U beskraju mogućnosti djelovanja mozga su otkriveni putevi po kojima nastaju misaone slike. Zaključeno je da bi te poprečne veze među ćelijama mozga mogle biti izvorišta osjetilnosti sinestezije, a u isto vrijeme i njegove kreativnosti.

Jedan sinestetičar vidi crno napisane brojeve uvijek u bojama, drugi vidi uvijek plavo kada čuje zvuke klavira, a treći dodirujući mljeveno meso osjeća gorčinu u ustima. Nadareni sinesteitičari govore onako kako vide svojim unutarnjim očima:

“San se hvata zelenih brda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih bregunica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane"

Drugi su nesigurni u opisivanju svog osjećaja pa se ograđuju riječima:

"Da, ja vidim dugine boje iako znam da su brojevi crni."

Za lakše razumjevanje nastajanja umjeća svakodnevnog pokreta predočavam si misaonu sliku ljubavi, kako ju je izrazio Prevert, pa je onda sinestezijom zvukova, mirisa i dodira živim punim osjećajem.

Ta ljubav
lijepa kao dan
i ružna kao vrijeme...

Pitam se, koji me to zvukovi, koje slike vode do iskonskih nagona, slobode, intuicije, snage.

Ta ljubav
tvrdoglava kao magarica
živa kao želja
okrutna kao sjećanje

Pitam se od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani.

glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao što su dani ljepi

Vidim ružičasti zvuk željene rečenice, zapamćenim mirisom njegova tijela osjećam toplinu zagrljaja, plešući okus njegovih usana, srebrom mjesečine ljepotu poljupca.
To je stanje dionizijske opijenosti. Ljubav je čudesan osjećaj i ja u toj opijenosti gluha poput tetrijeba plešem ples ždrala, uz tonove simfonije svemira smaragdnih boja.

Ona nas gleda smješeći se
govori ne govoreći ništa
Ja je slušam drhteći
i vičem

U zanosu trenutka, u kojem ljubav vlada našim tijelom, pokret čak i onaj najprozaičniji postaje naše umjeće.

Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna.................

Ljubav postaje pokret u kojem se zrcale naše najintimnije misli.
U pokretu vidim misli i želje i osjećam tijelo. Taj novi osjećaj me ispunja bogatstvom i snagom. U mirisu pokreta prepoznajem sklad njegovih oblika i ljepotu dana u kojem se budim.

Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali

Ljubav- progonjena, ranjavana, gažena, poricana, zaboravljena
jer smo je progonili, ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali...........

Osjetimo ljubav kao muziku, kao tonove simfonije univerzuma, gledajmo je u nijansama boja našeg sna o njoj.
U tom stanju punom ljepote ćemo biti u stanju razlikovati osjećaje strah, strast, odlučnost, sreću, zrelu samoosjećanost i spoznati trenutak u kojem trajemo.

Mi zaljubljeni
imamo samo tebe..................

Obično u trenucima potpune sreće, vidimo najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom. Tada nas zvukovi dodiruju, a boje davnih doživljaja mirišu snom i mi čujemo ljubav.

Pokret našeg tijela svojom jednostavnošću može postati sinestezija zvuka, mirisa i slike.

Pokušajte u zamisliti svoj pokret, i sami sebi reči:

Pokret to sam ja u ružičastom svijetu sreće. Moje tijelo je materijal koji ja, slično skulptoru koji upotrebljava dlijeto, klešem pokretom.

Tijelo mijenja oblik, sljubljuje s prostor- vremenom i pokretom postaje vidljivi znak ritma mojih unutarnjuh zvukova i misaonih slika nastalih mirisima i dodirima koje sam godinama pamtio.