Kada je stvarao svijet, Bog je stvorio i vrijeme. I odijelio je u njemu svjetlost od tame, dan od noći, kako bi u svakome danu bilo vremena i za budnost i za počinak.

Dok ih je dijelio, svjetlost i tama, dan i noć, se pograbiše, kako bi se domogli što većeg dijela vremena.

Natezali su se neumorno. Čas se činilo da je prevladao dan, čas da je prevladala noć. I tako sve do danas.
...
Uslijed nepažnje svjetla i tame, dana i noći, u žaru njihove borbe, od vremena se odlomi jedan komadić, sasvim maleni komadić.

Svega nekoliko trenutaka. Noć to primijeti, ali pomisli:

- Nije to ništa. U jednom danu ima toliko trenutaka. Ne bi bilo dobro zbog ovih nekoliko trenutaka ispustiti sve ostale.

I nastavi se nadmetati sa danom.

No, u jednom trenutku osjeti slabost.

Po njoj se razlijevalo nešto nježno, ali nezaustavljivo.

- Što se to zbiva? - zavapi noć.

- To smo mi - oglasiše se odlomljeni trenuci - Ime nam je svanuće.

Stjepan Lice