74. SREBRENO, ZELENO

 

        Baka je unuku svake večeri pričala bajke o vilama jezerkinjama. Svake noći, dječak je sanjao vile. Zaljubio se u jednu od njih, zelenokosu. Igrao se s njom, crtao ju, kupovao joj jeftin nakit na vašaru.

Čim je stasao u godine, raspitao se gdje se nalazi  najbliže jezero. Kad su mu rekli da se takvo jezero nalazi daleko od zavičaja, on nije oklijevao: pošao je tamo i nastanio se na obali. Jezero je bilo zeleno i duboko. On se tamo, na obali, stao baviti kojekakvim zanatima, grnčario je, ribario je, tesario je, ali mu je najvažniji posao bilo čekanje na vilu jezerkinju.

Godine su prolazile bez čuda. Mladić se nije ženio, čekao je vilu.

Jednoga ranoga jutra, čuo je divan smijeh i zveket. Pojurio je na obalu. Iz vode se dizala ruka, a na njoj nanizan sav onaj vašarski nakit – šarene, sjajuckave narukvice sa zveketavim privjescima. Vila je tada izronila i licem, i ljupka, nasmijana, kazala svojemu snubitelju:

“Kad si mi kao dijete kupovao nakit, žalio si što mi ga ne možeš uručiti. Ali kod nas, vila, stvari su ovakve: ono što nam pomisle, to se i dogodi. Ono što nam namijene, bilo i negdje daleko, zbude se. Tako da ja nosim tvoj nakit od časa kad si mi ga kupio”.

“Skini te narukvice, nisu dostojne tvoje ljepote”, uzbuđen promuca mladić. “Kupit ću ti nove, od zlata, i s dijamantima”.

“Opet, kod nas, vila, stvari su ovakve: predmeti su nam dragocjeni, ako su osjećaji koji ih prate, duboki i iskreni”, reče zelenokosa. “Zato ti hvala za prelijep poklon – bolji mi ne treba”.

“Nemoj, moli te, zaroniti”, zaklinjao ju je mladić. “Toliko sam te čekao, zaslužujem valjda još koju minutu razgovora...”

“Kod nas, vila, stvari stoje ovako: vrijeme nam je ovisno o događaju. Značajni događaji stvaraju svoje vrijeme, umnažaju ga. Za mene je ovaj razgovor dulji od godine”.

“Što da učinim, pa da i meni bude tako”? zdvojno, uzrujano povika momak. “Jer meni se vrijeme s tobom, naprotiv, ludo skraćuje”.

“Postoje dva načina”, reče trijezno vila. “Da ti postaneš vilenjak. Ili da ja postanem čovječica”.

Mladić se gotovo onesvijestio od radosti.

“Ne znam što je bolje. Ali ti moraš izabrati”, ponuka ga vila. “Kod nas, vila, stvari su ovakve: mi ne možemo birati. Naša je slobodna volja pohranjena kod ljudi”.

“Što je bolje za tebe”? upita nježno, čežnjivo čovjek. “Ne bih ti želio ništa oduzeti, za čim bi ti poslije žalila. Kaži mi, stoga, što gubiš ili dobivaš ako prijeđeš među ljude”?

“Ako ja prijeđem među ljude, uvijek će me moriti čežnja za zelenim jezerom, i tu čežnju ništa neće moći utoliti, čak ni tvoja ljubav. Bit ću s tobom, ali će mi srce biti drugdje. Ako pak ti prijeđeš među vilenjake, morat ćeš se odreći svoje duše”.

“Zar treba dvoumiti”?! kliknu mladić. “Ja samo znam da ne bih mogao podnijeti tvoju patnju pod mojim krovom. Zato ću radije postati ono što si ti, vilenjak. A dušu ostavljam komu bude trebala”.

I on proguta udicu, zakvači dušu, izvuče ju, i položi na pijesak - srebrnu, golu dušicu, sitnu i nemoćnu poput novorođenčeta. Duša zacvili, trepne krilcima.

“Znam da počinjam grijeh prema tebi”, reče mladi čovjek samilosno. “Ali naići će netko, posvojit će te. Ne boj se, ne plači. Jer ni ja se ne bojim biti bez tebe”.

I on ostavi srebreno, zaroni u zeleno.

 

Duša je otišla s prvim anđelom koji se tu obreo. Jer tako je kod njih, anđela: kad netko bespomoćan nariče, gdje bio da bio, oni čuju i dohrle u pomoć.

I sad: tko je veledušan, tko sebičan? Tko je zavrijedio kaznu, tko nagradu? Komu je zlo naneseno, a komu dobro pričinjeno? Nagađamo da sucima neće biti lako. Možda će krivnju, ako je ima, prebaciti na bakine bajke.

Ali u bakinim bajkama ovakvih dvojbi nije bilo, blago njima.

       

 

        Eno, leno, srebreno, zeleno...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)