O Hyperionu, Gibranu i sreći !

Malo djetinjstva satkano u san,
previše strahova u svakoj riječi,
na dnu srca tuga spava.
kad li to bješe kraj svijeta?
sva težina svijeta oko vrata
bolesno sunce u mislima,
i jedna
stara pjesma koja šuti,
bol koja razdire snove,
a oko mene život
i ljudi
dobri ljudi,
zadovoljni ljudi,
sretni ljudi
osjećam danas sam
skoro sretna.

Pogledah u sunce nad prozorom. Velika sjajna kugla je prosipala kristaliće sreće i jučerašnji dan pretvarala u dvorac snova. Hvala ti Hyperione, hvala ti za sreću, pomislih prisejaćajući se homerskih himni i Heziodove Teogonije.

Teja popusti Hiperionovoj ljubavi i rodi
velikog Heliosa (Helija), i svijetlu Selenu i Eju,
koji nose svjetlo svim pozemljarima
i besmrtnim bogovima, vladarima širokog neba.

Pričinilo mi se da čujem šapat iz davnine:
Hyperion je prvi razumio kretanje Sunca, Mjeseca i ostalih zvijezda te godišnjih doba, da on je uistinu on je otac tih nebeskih tijela.
Hvala ti za sreću veliki oče, pomislih gledajući u plavetnilo koje u sebi krije tajnu našega početka i neizvjesnost našega kraja. S neba do moga srca kapnuše pitanja kao mirisni plodovi duše:

Želiš li ljubav čovjeka kome je ljubav sugovornik, a ne gospodar?
Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali se ne topi?
Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama; što bjesni na buri, ali se sa mjesta ne pomiče?
Želiš li me za prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?

A onda opet tišina, ne ona draga tišina koju slušah u Arkadiji, nego ubitačna tišina koja ledi krv.

Netko pokuca na prozor
Jeli to opet velika sumnja?
sklopih oči,
da ne gledam u sunce
da osluškujem tišinu.
Kucanje mi para uši,
tko to stoji pred prozorom?
Je li to Život,
život tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudih približiti.

Tada netko pokuca na okno moga srca. Otvori oči. Hyperion moga srca, blještavo sunce moga života je s buketom crvenih ruža ušlo u sobu. Tiho najtiše što je mogao, ali dovoljno jasno da razumijem svaku riječ ON mi pokloni Hölderinove misli:

O blažena Prirodo! Ne znam što mi se dešava kad podignem oko svoje prema tvojoj ljepoti, ali sva naslada neba je u suzama koje ronim pred tobom, ljubljeni pred ljubljenom.
Cijelo moje biće zanijemi i osluškuje kada mi nježni val uzduha igra oko grudi. Izgubljen u modrom prostranstvu, često gledam gore prema eteru i dolje u sveto more, i tada mi je kao da neki srodan duh raskriljuje prema meni svoje ruke, kao da bol samoće pretvara u život božanstva.
Biti jedno sa svime, to je život božanstva, to je nebo čovjeka.
Biti jedno sa svime što živi, u blaženom samozaboravu ponovo se vratiti u svemir Prirode, to je vrhunac misli i radosti, to je sveti gorski vis, mjesto vječnoga mira, gdje se gubi sparina podneva i gromor groma i uzavrelo more nalikuje lelujanju žitnoga polja.
Biti jedno sa svime što živi! S ovom riječju krepost odlaže svoj gnijevni oklop, duh čovječji žezlo, i sve misli nestaju pred slikom vječito jedinstvenog svijeta kao što nestaju pravila umjetnika koji se hrva pred svojom Uranijom, a sudba se kruta odriče vladavine i iz saveza bića nestaje smrt, pa nerazdvojenost i vječna mladost čini blaženim, uljepšava svijet.

Moje srce odgovori treptajima davnoga sna:

Evo moje ruke - prodrmaj je svojom lijepom rukom!
Evo moga tijela - prigrli ga u meko naručje!
Evo mojih usana - cjelivaj ih dugim i bezglasnim cjelovima!

Život tako jednostavan i lijep pruži dlanove i zatvori nas u krug ljubavi. Pogledah u nebo, velika blješteća kugla mi se odlazeći smiješila srećom. Trenutak sreće u kojem trajemo već dugo promjeni odoru. Srebrena ljepotica noći Helijeva sestrica Selena se ozrcali u NJEGOVIM očima. Poželjeh da zagrljaj potraje do vječnosti i evo Eos, boginja svitanja kuca na moj prozor i ja sam sretna.