85. NEVIĐENA STRANA

 

        Mjesto gdje se zrak stvrdne i pocrveni, zove se jabuka. Mjesto gdje zrak suho zašušti i zažuti, zove se jesenji list. Mjesto gdje vlažno šušti i ljulja se zeleno, zove se trska. Itd.

        Za svaku kaplju kiše zrak sebe izbuši srebrno.

        Iz počitanja prema pravoj prirodi pojave o kojoj govorimo, nećemo ju više zvati zrakom, već uzduhom...

 

        Kako su ljudi s vremenom počeli gledati samo ta vidljiva mjesta uzduha, tako su počeli ne vidjeti uzduh. Došlo se dotle da su uzduh proglasili nevidljivim, a od signala su mu ostavili samo vlastiti dah.

        Uzmimo, ideš livadom. Bereš mjesta gdje uzduh miriše, gdje on izrezuje iz sebe boje, zgušnjava zvukove u oblike i kretnje. Kažeš: cvijeće. I ne pada ti na um da je to uzduh u svojemu osobitom stanju.

Ili, lunjaš obalom rijeke. Pa nabrajaš: voda, struja, virovi, pjene. Šaš i rogoz, riblji pljusak, ljeska i pijesak. Nikad kraja. Pa se u toj zabavi brojanja na kraju utopiš, i tonući brojiš: još ovo, još ono...

Tako lijepiš svoj vidik uzduha na uzduh, jednako kao što radiš s vlastitom dušom, to jest, s Bogom: oduzimaš Mu sav svijet, pa i sebe, proglašavajući i svijet i sebe odvojenim, samorodnim pojavama.

 

 

       Neviđeno je neviđeno zahvaljujući našim očima.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)