Postoje veliki i mali mostovi, velike i male kuće, velike i male čaše, kao i velike i male duše...a postoje veliki i mali autori (i autorčići) koji po ovom virtulanom svijetu pružaju svoje prste, neki onako spontano od srca - nježno i iskreno, a neki u debelim rukavicama da im se ne bi vidjelo crno pod noktima...Ovi zadnji su na sve spremni. Ništa im nije teško. Osobito je zanimljiv onaj dio njihove ličnosti kad pokušavaju sebe uzdignuti na način da stalnim citiranjem tuđih misli računaju kako će čitatelj zaključiti; da su oni s tim neumornim citiranjem pokazali kako su pametniji/i mudriji, i od samih onih koji su te misli izrekli...ja takve persone sažaljavam i nazivam ih MALIM poluLJUDIMA...a postoje i oni -veliki-  kojima se divim, obožavam ih, a kojima tuđa misao posluži samo kao začetak, kao sjeme, njihovih predivnih tekstova...tako da ti njihovi tekstovi, skoro, svojom ljepotom i snagom nadvise i samu misao iz koje su "niknuli". Evo, dat ću jedan primjer poznate naše blogerice (A.E.)- na koji način postati -velik- nikoga ne "umanjujući"...niti obmanjujući...

Možda će biti i ljepših vremena, ali ovo je naše.
J. P. Sartre

 

Volim ovo svoje vrijeme : bilo je to vrijeme slabosti u kojoj sam našla utočište od svijeta! Upravo utočište , jer svijet nezasitan i slojevit , nepredvidljiv i lažan omogućio mi je u slabosti svojoj da nadjem hrabrost. I tako, postala sam sebi hrabra u nemoći da išta promijenim. Štoviše, mijenjati ništa nisam htjela ; nosila sam oporost neoprostivo slatkih trenutaka hrabrošću Amazonke. Odakle mi toliko snage dok sam skupljala sve svoje istrgnute komade danima, pa još danima.... , da bih pravu cjelinu bez pogovora stavila u tudje ruke ?

Uvijek ima sljedećih dana, dakako. I vremena koje će proteći mimo mene , bez dodira. Jer, slabost svoju ne držim više u utočištu : ohrabrena vremenom sadašnjim samo mogu reći , da vrijeme svoje slabosti držim našim vremenom.