Sve je u nama.Sve što mislimo, da misli netko drugi ,mi sami mislimo.Svaka osuda koja nam izgleda kao da je tuđa ,naša je.Svaka tuđa kritika ,isto tako je naša.Uvrijedi me netko,to sam sama sebe uvrijedila.To je u meni.Ono što mrzim ,što ne volim kod drugoga,u meni je.Nastanilo se malo po malo svakim ukorom,svakim izgovorenim ne ,svakim ne smiješ,ili moraš,trebaš to,tokom mog odgoja,mog života,utjecaja pod koje smo potpadala. Svakom zabranom da nešto učinim i nalogom baš da učinim nešto .Koliko je samo taj dril trajao,cijeli moj život.
Najgore što svega toga nismo svjesni,pa to sve projiciramo na druge i mislimo da nam oni to govore.Ali oni nam govore naše vlastite riječi.Naše vlastite osude,omalovažavanja,podcjenjivanja.Naravno da smo onda ljuti,uvrijeđeni,povrijeđeni,nesretni.I što je jači taj glas ispravnosti u nama.,što je superiorniji,više u pravu,savršeniji,krući,to je i naša uvrijeđenost i ranjivost dublja.Naša podijeljenost,naše ne viđenje sebe samih krivo je za svađe,sukobe,ratove.Dobro kažu da treba od sebe,početi,prvo pomesti pred svojim vratima.U stvari upoznati sebe.Onda neće biti iznenađenja,ostat ćemo hladni poput špricera na tuđe izazove,provokacije.Te provokacije i nisu namijenjene nama, nego njima samima. Sami su u sukobu sa sobom,kao što smo i mi u sukobu sa sobom.Pustimo ih neka izazivaju,jer znamo da to ne ide nas.Mi s time nemamo ništa. Tko me može jače osuditi,okriviti od mene same.Imala sam dobrog učitelja.Sve upijala kao spužva.Postala savršeno podmazan i podešen stroj samouništenja mene same.Izgrađen s posebnom marom,posebnim trudom da mi dokaže da ne vrijedim,da ne zaslužujem,da sam krivac za sve i sva.Da se nikad,ali baš nikad nemam pravo buniti,jer on je uvijek u pravu.Da sam ona koja nemam pravo glasa,nemam svoja prava ,da ja budem ja.On me uništavao,a ja sam bježala.Ali nema bijega od same sebe.Kuda mogu pobjeći a da ga ne vučem za sobom.Ali umorna sam više,dosta mi je bježanja.Napokon sam stala da se suočim s njim.Da ga pogledam u oči,onako hrabro i junački.I zanimljivo sad kad sam se ja okrenula,da ga pogledam,on je kukavički podvio rep i nestao.Znam, lukav je on,samo da mu okrenem leđa,evo njega nazad da me napadne,kukavički s leđa,kad se najmanje nadam.Ipak sam naučila nešto.On je kukavica.Ne voli svijetlo ,ne voli istinu,ne voli pogled oči u oči.Nisam ga još pobijedila.Žilav je on.Ali sam tu,na pravom putu da ga izbacim iz sebe,da raskinem vezu koja nas je vezala jedno za drugo.Vrijeme je došlo .Kucnuo je čas.Kad sljedeći put na nečije provokacije,nečije ljutnje,nečija okrivljavanja ,ostanem mirna,znat ću da sam ga se oslobodila.To mi je jedini test.Drugog nemam.Ali je zato jako efikasan i u sekundi daje rezultat.Nakon toga testa nema zavaravanja.On pokazuje jesam li se oslobodila ili nisam.
.