Naučila sam konačno nekoliko vrlo bitnih stvari:

Prvo: Da ne pričam više do kojeg razreda sam došla u ponavljanju

         mojih životnih lekcija. Za moju dušu je jedino važno da je dobila

         prolaznu ocjenu.

         Ne obazirati se na potencijalne osvješčivače i budnooke prijatelje

        iz iste škole, koji podsjećaju na prošlost, ne bi li se vratila unatrag.

        Kad se jednom završi jedan razred, nikad se ni u jednoj školi učenici

       ne vraćaju unatrag.

      

 

Drugo:   Postoje mjesta gdje uvijek trebamo s poštovanjem skinuti

             cipele, kad hodamo , a postoje mjesta, gdje uvijek dolazimo,

            ne pomišljajući da se skidamo.

            Prvo mjesto je ljudsko srce, u kojem duša prebiva, srce koje

            je zapravo hram toj duši..

            Nemamo pravo ga ni sa čim prljati, vrijeđati, ranjavati i omalo-

            važavati..

            Ono je nježno, sveto i osjetljivo tlo.. Što god sam učinila

            nesvjesno loše drugima, zamolila sam svemir da mi oprosti.

          A postoje i mjesta, u kojima ulazimo obučeni, da zaštitimo sebe od dodatne prljavštine kojom se možemo zaprljati. To su mjesta, na kojima odlažemo naše nečistoće, i zaboravimo na njih kad iz njih izađemo.

Tome i služe..

Ma koliko ih uređivali da budu drugačiji nego što jesu, ona ostaju to što jesu.

Najveća pogreška je zamijeniti sveto tlo nečijeg srca sa takvim mjestom..

 

 

Treće:

Mali princ će uvijek tražiti svoju ružu, makar ga neki gledali kao sjenu bez života.

A baš svjetlo i treba sjeni, da bi održavala stvarnost, koja se jedino može nazvati- LJUBAV...

 

 

I mali osvrt na sinoćnji film, kojeg sam dugo dugo željela opet vidjeti na televiziji: ČISTILIŠTE..

Naizgled običan vestern film u serijalu takvih.

No, daleko je od običnih.. postoji mali gradić, u kojeg zaluta banda razbojnika, i ne zna, da je to mjesto, gdje čuveni zloglasni revolveraši i duše slične njima, koje su zapravo mrtve, prolaze svoje završne kušnje.

Ne smiju ni u kojem slučaju posegnuti za oružjem, ma koliko ih se provociralo, jer to im je posljednja prilika da se nauče savladati, i vrate se konačno kući, u nebo, gdje i pripadaju..

Naravno, u bandi je jedan mladić, koji se zaljubi u jedno djevojče iz grada, i otkrije zapravo tajnu grada.

Stavlja se na stranu stanovnika, i time izaziva bijes bande, koja odluči sravniti gradić sa zemljom, jer znaju da nitko nema oružje.

Mladić odluči sam braniti ljude, jer je ljubav prema voljenoj jača od smrti.

I tu dolazi do obrata, veličanstvene rečenice, koju šerif izgovara (a samo pet sati mu još treba da bude slobodan,u nebu..)

"Cijelih ovih deset godina sam mislio samo na sebe. Trpio kušnje, izdržavao sve, obuzet sobom. I onda se pojavi mladac, koji zbog ljubavi zaboravi na sebe, i spreman je i izgubiti sebe, radi nekog drugog.."

To je poanta cijelog filma, ali i poanta koja se dotiče mene i svih onih, kojima je ovo mjesto možda i neka vrsta čistilišta.

Ja bih to zamijenila suptilnijim izrazom: škola..

Koliko smo spremni suzdržati se od "oružja",  ne nasjedati provokacijama i konačno početi otvarati link prema sferi, gdje neprijateljstva ne postoje?

Da.. Naučila sam konačno: Primum non nocere- ne škoditi drugima..

Čak i možebitnom dobrom namjerom.