Zašto mi noćas nisi došla u san,
a spremio sam ti bio komadić sreće za put.
I bore sam skinuo sa svog lica,
a na njihovo mjesto stavio trag
tvog zadnjeg poljupca,
i miris onog crnog vina kojem sam zaboravio ime.
Stavio sam bio na stol i krišku razbijenog sunca,
i jednu krušku ubranu jučer mojom rukom.
Zašto mi noćas nisi došla u san,
da legnemo na zemlju uz obalu zelene rijeke,
koja je poput mene čekala – da joj u san dođe;
pjesma tužnih vodenica.
Zašto mi noćas nisi došla,
dok se zadnje lišće hvata za grančice gole,
a hladni rojevi zime već se nebom viju.
A ruka moja traži topla njedra.
Zašto mi nisi došla,
da prve mirise snijega pozdravimo skupa,
i da zadnje zalogaje ljubavi otmemo od Boga.