104. DAJTE MI DRUŠTVO ROGATIH

 

        Išao, išao, išao jedan čovjek kroz močvare. Išao, išao, kroz močvare samo zato da nikoga drugog ne bi sreo. Jer plašio se, jer znao je da nikoga drugog i nema.

        Zato je išao, išao, išao kroz močvare.

        Za njim je ostajao trag u mulju, u vodi, u šumu vjetra. Trag je trajao toliko, koliko treba trajati da te nitko nikad ne nađe. Da nitko ne sazna da si ikada prošao ovim putem.

        A čovjek je išao, išao. Kao da negdje može stići. Dan se spuštao, spuštao, kao da se može spustiti.

 

        Znao je da močvare nemaju kraja, ali išao je.

        U paklu hladnoće, u paklu samoće, idući sam, u strahu od onih kojih nema, u strahu od njih zato jer ih nema: čovjek.

 

 

        Dajte mi društvo crnih i rogatih, samo ne ovo i ovako...

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)