Od malena pričali su nam priče o čarobnjacima vješticama i ostaloj sviti iz tog čarobnog svijeta. Imali ste prilike vidjeti pozornost i „velike oke“ malih slušaoca. Iz svijeta bajki odemo u svijet stvarnosti.

Iako u cjeloj ljudskoj povjesti ima teških trenutaka kao i danas za dobar dio čovječanstva. Normalno da ima i iznimaka, no koliko su oni sretni i zadovljni možda i objesni jer su pošteđeni neimaštine i teškog života izazvanog time, neka oni o tome. Ja kao i mnogi ne spadam u tu „sretnu“ kategoriju. Srećom nisam od onih kojima je „bezizlazno“. Većinu onog što imam priskribila sam u nekim boljim vremenima. Dok su mladi naraštaji danas u  jako teškoj situaciji gledajući na sve što nas snalazi. Sretni su da mogu preživjeti od primanja do primanja, ako imaju sreće da je redovito. Gledajući očima razuma mogu reći ... neka nije gorje, jer ima i gorje, i nadajmo se boljem.

Kakve veze ima ovo moje izlaganje sa čarobnjacima? Mislim da se desio jedan fenomen. Svi smo MI postali čarobnjaci preživljavanja.

Gdje god dođeš ne možeš čuti ništa lijepo. Svakodnevne teme o teškom životu i situaciji općenito u svijetu o kojima nebi pričala jer vjerujem da ih je većini od vas dosta i muka od  slušanja takvih razgovora kao i situacije.  Ponekad podlegnemo takvim razgovorima i „jadikovkama“, vjerujem većina od nas. Tako sam jednom sa strane slušala razgovor dvije gospođe. Reći čete da je nepristojno prisluškivati. Ako si u javnoj ustanovi, autobusu ili gdje drugdje ne treba prisluškivati. Moraš slušati hoćeš nećeš, osim da uključiš vokmen..ako ga imaš ... ili naguraš vate u uha.

Na pitanje kolka ti je penzija gospođa je dobila primjedbu: Sa time živjeti stvarno vam treba čarobni štapić – na što je ova odgovorila – ne jedan već dva.

Ne radi se samo o penzijama, već i o plaćama. Računi redovno pristižu, jesti treba,  djeca imaju svoje prohtjeve, a mogućnosti nula. Pa sad „čarobnjaće“uzmi čarobni štapić i sve to podmiri.

Upravo tako! Pa neka nam je barem jedan čarobni štapić kad smo već svi postali čarobnjaci.