mama je rekla:
- kako ćeš sama?! u tuđem svitu, pa malo dite, nećeš moć....
tata je rekao:
-eto probaj, vrati se kući, ako ne mogneš, bit će kruva....
ja sam rekla:
- vidiš ove ruke.... vidiš li.... ove moje ruke, one mogu, one znaju....
i otišla sam daleko.
jer.... vjerovala sam u ruke. vjerovala sam da u njima piše sve što trebam, sve što mogu, sve što znam.
vjerovala sam da su ruke jedan od razloga zašto mogu sama, da su ruke jedan od darova koji mi omogućava da bez pomoći sa strane brinem o sebi i o onima koji će možda sutra brinuti o meni.
vjerovala sam da se običnim, poštenim radom može dobro živjeti. i radosno. i ispunjeno.
vjerovala sam da je u mojim rukama sreća i snaga i blagoslov.
i da s rukama i smislom koji sam prepoznala u njima već imam sve što je potrebno.
tako i bi.
znala sam se probuditi, s nekom čudnom novom snagom i pouzdanjem....
i sa smiješkom samoj sebi reći:
- vidiš ove ruke, one mogu, one znaju sve što treba....
tako i je.
bglavac
edin.kecanovic
