Ono malo živosti ljudske, naiskap, bez urečenih datuma kao da nestaje samo od sebe, kao da života i nije bilo, a tako si život volio. Jeste, u tebi Sergeju još i danas protiče negdanji pir mladenačkog i nabreklog čela, taj pir, taj život osjećam u sebi, nudim ga neka izmami robijaški ogrtač i orglicu suputnika iz daleke daljine. Ja sam uskrsnuće pjesničko poimao kao rađanje nedozrelog štiva, ali u tebi ono Sregeju jeste plod čvrstine iz godišta mnogih, kada drugi nisu bili kadri ni da sebi kažu; pjesniku ponudi najtopliju postelju u svom malom srcu, a iz pjesničkih grudi vazda ćeš čuti ozebli protok gomilanja - bogatstva, za tebe nejaki čovječe. Tepsiju ti nudim čovječe, na kojoj je Sergej ostavio bogate plodove, da nahraniš taj žedni divlji konj pod tvojom smrdljivom kožom. Dao si Sergeju vremenu izazov. Dao si povorci cipele da mokre noge utopli u tvojoj naiskap uzetoj živosti. Otići od tebe, bez zbogom, dali bi groblju križeve zlatne, a tvoj grob trpi samo onaj zahrđali ruski križ načet sa dvije strane, sa dva stoljeća.
Sagraditi mjesto za počinak treba imati stoljetnu privilegiju, treba biti Jesenjin...treba biti ČOVJEK i pobjedio si SMRT...pobjedio si hladni zlatni križ današnje epohe, današnjeg jada...kada evo idu k
tebi, unazad, preko stoljeća preskaču i tabani im se žare, oni su samo POVORKA, a ti si POJEDINAC, ŽIVOT, PJESMA, (MANGUP).
Zadar, 1983.