potrebni su dani da shvatiš
        kako ti nisi ti
        već naga i smirena sreća
        posađena nadomak
        mog slijepog čela
        naslonjena na sam rub moje patnje
        obučena u šarenu haljinu ljubavi
        ispod koje namještaš grudi
        na kojima ima jedno tajno mjesto
        gdje ispovijedaš svoju nevinost
        što se kupa u sjaju mog znoja
        i zoveš me
        na jednu novu igru
        u kojoj ležiš nauznak
        još nesavladana
        ako pobjediš
        znam da ćeš pobjedu omotati
        oko mojih deset prstiju
        i da ćeš ih prevariti
        kako je nebo rođeno iz kišne kapi
        i da je mjesečina plodna samo srijedom
        i da na dnu mora rastu kupine bijele
        i da ti nisi ti