Tražili smo da nam riječi ljubavne
budu zrno vode,
i dah što od sreće blista.
Tražili smo u našem divnom grijehu
vijenac od raspjevanog cvijeća,
i miris blag što trepti kao dašak rose.
Tražili smo i čudo što dugo traje.
Nedostižnu budućnost.
I vječnu ludost što je nevinija od samoće.
A našli smo bezdan
što ne prestaje voljeti mrtve zore.
Našli smo i svijet što je umro između
snova i nade.
I strepnju što se smjestila
između ljubavi i gladi.
Našli smo i tamu od koje ne vidimo;
ni prst pred sobom,
ni mrtvu jesen što ostaje iza nas,
ni mrtvu kosu rasutu po očima jutra.
Ni zelenu ružu što spava
na dlanu moje odrezane ruke.
bglavac
edin.kecanovic
